Pismo svim Rusima i Ukrajincima
Isjećci iz dnevnika/pisma ubijenog vođe milicije Luganska, Alekseja Mozgovoja. Kao da je to pisao i za naš napaćeni trio naroda!
Moguće je da je "pismo" zapravo kompilacija zapisanog u Aleksejevim dnevnicima. Napisano prije 23. svibnja 2015.godine kada je ubijen. Ovdje prevodim isjećke koje je sa nama podijelio EdwardSlavsquat. Pismo možete nači i ovdje.
Aleksej Mozgovoj
Braćo! Vidim kako naši neprijatelji, nakon što su podijelili naš narod, pripremaju veliki rat za nas. A moj narod nije Ruski ili Ukrajinski. Moji ljudi su jedno. I ne želim znati ništa drugo. Kao što se čovjek bez ruke ili noge smatra invalidom, tako se smatra i podijeljeni narod.
Mi Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi smo rođeni da budemo zajedno. A činjenica da smo danas ludi i mrzimo jedni druge glavna je optužnica protiv svih nas – oskrvnuli smo taj Savez. Što nam je nedostajalo, braćo? Tlo? Pogledajte koliko zemlje imamo. Sloboda? Ubijajući jedni druge postali smo slobodniji?
Mislim da jednostavno nemamo dovoljno ljubavi za svoga brata. Zaboravili smo što je svetost srodstva. I zato stranci dolaze k nama i postaju gospodari naše kuće. Sada nas ti stranci, kojima smo vjerovali više od vlastitog naroda, pozivaju da, a pod svojim lukavim govorima o veličini ruskog i ukrajinskog naroda, ubijamo jedni druge.
To je postalo moguće jer smo 1991. izgubili zajedničku domovinu – Sovjetski Savez. Tada su neprijatelji uništili državu, a danas ju lome i rasprodaju njezine ostatke. Ništa nam nije ostalo, ni naša kultura, ni obrazovanje, ni naši rudnici i tvornice. Ali to je samo pola problema.
Glavna stvar koju smo izgubili su naša braća. Sada nas je lako isprovocirati i vjerujemo da su Ukrajinci kmetovi Zapada, a da su Rusi agresori i osvajači. Mi, oklevetani i opljačkani, imamo samo zajednički san – o pravednoj državi. Ukrajinci sanjaju o velikoj Ukrajini, Rusi o velikoj Rusiji. Ali u biti, ovo je jedan veliki san podijeljenog naroda, koji žudi za svojom domovinom 25 godina.
Ne žudimo za državom oligarha i izdajnika – moskovske i kijevske kolonije – već za našom ujedinjenom slavenskom državom. I nije mi važno kako će se zvati – Kievan Rus, Moskovljanin Rus, Novorusija – glavna stvar je da će to biti Nova Rusija, naš zajednički dom. U međuvremenu, ubijamo jedni druge, a naši krvnici nas gotovo otvoreno tjeraju da ubijamo.
Rugaju nam se na ruskoj i ukrajinskoj televiziji, ili vrijeđaju ukrajinski narod i nazivaju ih fašistima, ili vrijeđaju ruski narod, nazivajući ih okupatorima.
Iz "objektivnih ruskih medija" nećete čuti riječi suosjećanja prema Ukrajincima u nevolji. Neće reći tko je gurnuo cijelu naciju u duhovnu katastrofu. A rusi više ne čuju svoju braću. Oni su, kao i Ukrajinci, bili uljuljkani u "domoljubne" laži o vlastitoj veličini i potpalili sitni nacionalni ponos i aroganciju. Glavna stvar kojom su mediji zauzeti je sprječavanje buđenja dobrih osjećaja među našim narodima.
Kako smo poniženi, braćo, vrijeđajući jedni druge! Jesmo li toliko slijepi da ne možemo vidjeti prave neprijatelje? [...] Rat će barem otvoriti oči našeg naroda onome što jesmo i da uvidi tko nam je neprijatelj.
Pozivam svoje suborce po oružju, pozivam one koji su danas u redovima i buduće ratnike. Nismo si mogli pomoći, nismo imali izbora. Ali vi bi trebali biti mudriji od nas. Ne vjerujte svojim neprijateljima. Ne vjerujte Moskvi i Kijevu. Čak i ako vam daju cijeli Donbas od Slavyanska do Mariupolja, čak i ako vam daju svu Novorossiju, ne vjerujte! Sve će pretvoriti u poraz. Moć u Rusiji i Ukrajini je u istim rukama. [...]
Zato apeliram na vas braćo, tako da uvijek vidite pravog neprijatelja i ne dižete ruku jedni protiv drugih.
[poboldao SIRIUS]
Ovakve riječi bi svakog pravog čovjeka trebale zadiviti i zamisliti. A Hrvata, Srbina ili Bosanca, koji se sjeća našeg rata, pogoditi u dušu. Ako dušu još uvijek ima u svome posjedu i nije ju “prodao vragu”! Jer ruke koje imaju moć koje Aleksej spominje su iste ruke koje su nas ovdje podijelile pa zavadile i poslale jedne na druge, da se koljemo i ubijamo! A sada te ruke polako i NA ŽIVO deru sve preživjele dok svoje slugane obasipaju šekelima bez pokrića!
Sličan apel napisao je prije točno godinu dana, 25. veljače 2022., ruski društveni komentator i pričuvni pukovnik Alexander Žilin:
Događaji u Ukrajini su, naravno, vrlo dramatični. Ne razumijem to baš, a još više ne dijelim euforiju koju pokazuju najaktivniji propagandisti, jer to je tragedija jednog naroda. [...]
Situacija je katastrofalna, jer uopće nije jasno u ime čega bi ljudi trebali razbiti jedni drugima lubanje.
Imam osjećaj da će se Ukrajinci boriti i umrijeti za jahte Kolomojskija , a ruski momci za jahte Abramoviča.
A to je vrlo tužno.
Kaj? Možda ne znate tko su Kolomojsky i Abramovič? Ziher nisu bipsići il jebeni štrumfovi.
Hvala na čitanju,
SiriuS